Šta Se Desilo Sa 3D TV-Om I Zašto Više Nije Aktuelan?

3D je ušao u bioskope još davnih dvadesetih godina prošlog veka. A najveću pažnju je privukao 2009. uz film Avatar. Svetski uspeh tog ostvarenja je uticao na veliki razvoj filmova u tri dimenzije. I, kako TV industrija u stopu prati trendove na bioskopskim platnima, otpočela je proizvodnja 3D televizora.

Međutim, iako se očekivalo da ćemo sada već uveliko uživati u modernom, realističnom prikazu iz udobnosti svoje dnevne sobe – to se nije dogodilo. Zapravo, 3D televizori prestali su da se proizvode još 2016. godine. Mnogi faktori, uključujući loše vreme lansiranja i skupu opremu, se nisu poklopili u korist ove tehnologije.

Otkrivamo vam kako su te i druge greške uticale na to da 3D TV više nije aktuelan i odavno izađe iz fokusa proizvođača televizora.

Pogrešno vreme uvođenja na tržište

Prva greška za 3D televiziju je zapravo vreme njenog uvođenja na tržište. Naime, mnoge države su oko 2009. godine otpočele masovni prelaz sa analognog TV emitovanja na digitalno.

Kao rezultat, milioni ljudi su kupili HD televizore da bi ispunili nove zahteve. Ili su nabavili analogno-digitalne “pretvarače signala” kako bi prilagodili svoje analogne televizore digitalnom načinu prenosa.

Zato, kada je 3D TV uveden 2010. godine, većina potrošača nije bila spremna da se odrekne svojih tek kupljenih HD televizora i ponovo troši novac samo da bi nabavila 3D.

Problemi oko 3D naočara

Loš tajming lansiranja je bio samo prva greška. Tako se pojavilo i nekoliko prepreka u vezi neophodnih 3D naočara. Naime, postojali su različiti standardi za različite modele televizora, koji su određivali specifičan tip naočara za svaki brend TV-a.

Određeni proizvođači, poput Panasonic-a i Samsung-a, usvojili su sistem za prikaz 3D-a koji se naziva “aktivni zatvarač” (eng. active shutter). Da bi videli 3D efekat, gledaoci su morali da nose naočare sa “kapcima” koji su se naizmenično otvarali i zatvarali. A to je bilo sinhronizovano sa naizmeničnim prikazivanjem slika na televizoru.

Međutim, ostali proizvođači su primenjivali princip koji se naziva “pasivna polarizacija”. TV je istovremeno prikazivao i levu i desnu sliku, a da bi se doživelo 3D iskustvo – bile su potrebne posebne polarizovane naočare.

Najveći problem bio je taj što ove dve vrste naočara nisu međusobno zamenljive. Ako ste posedovali 3D televizor koji zahteva “aktivne” naočare gde se kapci naizmenično otvaraju i zatvaraju, ne možete da koristite “pasivne”, polarizovane naočare ili obrnuto.

Da stvar bude još komplikovanija, sa televizorima koji su koristili sistem aktivnih zatvarača, ne možete koristiti iste naočare za sve brendove. Dakle, naočare za Panasonic 3D televizore možda neće raditi sa Samsung 3D televizorom, jer su u pitanju dva različita brenda sa drugačijim zahtevima za sinhronizaciju.

Cena je bila još jedan problem u nizu. Iako su pasivne naočare bile jeftine, naočare sa aktivnim zatvaračem su bile veoma skupe. Cena u SAD-u se kretala i do 100 dolara. Za porodicu od 4 ili više članova, ili ukoliko ste želeli da pozovete prijatelje na druženje uz film – cena je bila prilično visoka.

Dodatni troškovi

Nov televizor i specifične naočare nisu bili jedini izdaci kada je reč o 3D televizorima. Da biste uživali u trodimenzionalnom iskustvu, bilo je potrebno nabaviti i Blu-ray Disc plejer ili nov 3D kablovski (ili satelitski) prijemnik.

Za sve to je trebalo izdvojiti određenu sumu novca, koja je većini potrošača sa tek kupljenim HD televizorima, bila prevelika.

Pokušaj konverzije 2D u 3D

Proizvođači televizora su u jednom trenutku shvatili da veliki broj potrošača ne želi da kupuje svu dodatnu opremu za potpuno 3D iskustvo. Zato su odlučili da kreiraju televizore koji pretvaraju 2D u 3D u realnom vremenu.

Drugim rečima, uz takve uređaje bilo je moguće gledati 3D bez ikakavih dodataka, kao što je na primer Blu Ray Disc plejer. Međutim, to se ispostavilo kao velika greška.

Iako je ovo omogućilo potrošačima da uštede pri kupovini, samo iskustvo gledanja je bilo značajno lošije u poređenju sa onim koje bi imali uz dodatnu opremu. Tako, uprkos jeftinijoj ceni, 3D TV nije naišao na dobar odziv.

3D na TV-u nije isti kao na video projektoru

Koliko god se proizvođači u tom periodu trudili, gledanje 3D TV-a nije moglo da se poredi sa iskustvom u bioskopu ili kućnim video projektorom.

Jednostavno, bez obzira da li je u bioskopu ili kod kuće, ljudi više uživaju u 3D-u na platnu. Tako mnogi porede gledanje 3D-a na televizoru sa gledanjem kroz mali prozor – vidno polje je mnogo uže, a to naravno utiče na celokupan doživljaj.

Da li će se 3D TV vratiti?

Sve ima svoj rok. Tako i u TV industriji mnogi noviteti ostanu dugo na tržištu, a određeni broj brzo izgubi na popularnosti. HD-DVD, CRT i plazma televizori su samo neki od primera iz druge grupe. Čak smo i trenunto svedoci neizvesne budućnosti VR tehnologije (virtuelne realnosti). Zahteva robusnu opremu i zaista ne možemo biti sigurni da će se kao takva dugo zadržati u prodavnicama ili našim domovima.

Međutim, treba imati u vidu da je trenunto na pomolu napredniji pristup VR-u, te postoji šansa da će nam nova otkrića doneti neko bolje rešenje. Isto tako je moguće da će i 3D TV u jednom trenutku oživeti. Možda, na radost svih ljubitelja 3D-a, nastane nova, bolja verzija ovih televizora, koja će na duge staze osvojiti TV tržište. 

Do tada, možete uživati u 3D-u kod kuće pomoću modernih video projektora. Većina novih kućnih projektora nudi takvu opciju sa odličnim kvalitetom slike za pravi bioskopski doživljaj filma.